Psihički stres i inzulinska rezistencija

Poznajemo više vrsta stresa kojem može biti izloženo ljudsko tijelo (fizički stres na nivou organizma, biokemijski - npr. oksidativni - stres na nivou stanice i molekula i sl.), ali kada skraćeno govorimo o stresu, obično automatski mislimo na psihički stres.

Uz takav stres vežu se stresogeni čimbenici poput međuljudskih odnosa, pritiska na poslu ili u školi, financijskih poteškoća, narušenog zdravlja (fizičkog i psihičkog) i općenito disfunkcionalnosti na jednom ili više područja naših aktivnosti.

Studije pokazuju da izloženost povišenom stresu ili slabiji mehanizmi savladavanja stresogenih situacija statistički značajno utječu na nastanak inzulinske rezistencije.

Biološki odgovor na psihički stres

Znanstvenici već desetljećima proučavaju povezanost stresa i tjelesnih stanja, između ostalog i povezanost sa inzulinskom rezistencijom. Studije pokazuju da izloženost povišenom stresu ili slabiji mehanizmi savladavanja stresogenih situacija statistički značajno utječu na nastanak inzulinske rezistencije.

Vanjski podražaji uzrokuju psihički stres koji u nekoliko regija mozga [limbički sustav, prefrontalna moždana kora, amygdala, hipotalamus i stria terminalis] aktivira dva paralelna sustava:

• autonomni simpatički živčani sustav (kraće: simpatikus)

• hipotalamo-hipofizno-adrenalnu os (HPA-axis, engl. Hypothalamo-Pituitary-Adrenal axis)

Aktivirani simpatikus putem živčanih niti munjevito prenosi poruku direktno u srž nadbubrežne žlijezde i stimulira ju na momentalno lučenje katekolamina (epinefrin i norepinefrin, odnosno adrenalin i noradrenalin - radi se o različitim nazivima za iste molekule), dok se aktivacijom hipotalamusa u krvni optok izlučuje CRF (corticotropin release factor), koji se putem krvnih žilica prenosi do susjedne hipofize.

Hipofiza je endokrina žlijezda u mozgu i pod utjecajem CRF izlučuje ACTH (adenocorticotropic hormone), koji se krvlju prenosi iz mozga do kore nadbubrežne žlijezde u kojoj potiče lučenje glavnog stresnog hormona: kortizola.

Kortizol je steroidni hormon (=glukokortikoid) koji postepeno nastaje iz kolesterola, a izlučuje se u krv kao odgovor na stres ili nisku koncentraciju glukoze u krvi. Kortizol se veže na glukokortiokoidne receptore unutar stanica, u takvom paketu ulazi u jezgru stanice, tamo se veže na DNK i aktivira gene na kojima su kodirani proteini koji sudjeluju u glukoneogenezi, supresiji imunološkog sustava i reguliranju metabolizma.

Sve to namijenjeno je podizanju količine goriva (glukoze u krvi) i preusmjeravanju potrošnje tog goriva prema mjestima koja u tom stresnom i kritičnom momentu trebaju svu raspoloživu energiju, jer su neophodna za preživljavanje organizma. Na psihičkom nivou manifestira se kao pojavljivanje prirodne anksioznosti i reakcije “borba ili bijeg”.

Utjecaj kroničnog stresa na metabolizam i inzulinsku rezistenciju

Kortizol podiže koncentraciju glukoze u krvi, a na to reagira gušterača sa izlučivanjem inzulina. U stresu se dakle podižu koncentracije kortizola i inzulina. Ako je stres intenzivan ili traje predugo (ili traje dugo i intenzivan je), tada dolazi do smanjene osjetljivosti stanica na inzulin.

Inzulina u krvi ima dovoljno, pa čak i previše, ali ne može obavljati svoj posao kako bi trebao jer su tkiva postala rezistentna na inzulin. Višak goriva u krvi zbog toga ne može ući u stanice, kojima bi zapravo trebalo i pretvorilo se u energiju, pa se preusmjerava u svoja skladišta: jetru i masno tkivo. Tim mehanizmom stres uzrokuje brojne poremećaje u funkcioniranju organizma.

Psihološki čimbenici i različite reakcije na stres

Ali što sve na psihičkom nivou zapravo utječe na naš kapacitet za borbu protiv stresa? Važne su osobne značajke pojedinca, prethodna izloženost intenzivnim stresogenim ili psihotraumatizirajućim događajima, prethodna izloženost brojnim manjim stresorima (koji se u učinku zbrajaju i/ili potenciraju), aktualne životne okolnosti, pogotovo emocionalna (ne)ispunjenost, međuljudski odnosi, zdravstveno stanje i financijska stabilnost (ako nabrojimo tek neka od bitnijih područja).

Osobne značajke pojedinca uključuju njegove obrasce ponašanja, mišljenja i emocionalnih reakcija na vanjske i unutarnje podražaje. Ti obrasci i načini reagiranja mogu biti urođeni i/ili stečeni, no obično moduliraju jedni druge. To znači da su neki ljudi preosjetljivi, te i na najmanji stresor reagiraju burno, dok su neki drugi jako staloženi i potrebna su puno veća opterećenja, kako bi psihički dekompenzirali. Važno je primijetiti, kako nitko nije imun na stres.

Stres može biti akutni ili kronični. I jedan i drugi mogu izazvati patološku anksioznost. Tada govorimo o čitavoj paleti mogućih psihičkih poremećaja, no najčešće se radi o akutnoj reakciji na stres (ili o akutnoj konfliktnoj situaciji), koja tipično traje nekoliko minuta do nekoliko sati. U grupu sa stresom povezanih poremećaja ubrajamo i poremećaj prilagođavanja (uz velike životne promjene i gubitke), reakcije na teški stres, kao i posttraumatski stresni poremećaj.

Tipično za te poremećaje jest da se mogu razviti i kod osoba koje nemaju apsolutno nikakvu (genetski prirođenu) predispoziciju za nastanak psihičkih smetnji, ali su imale tu nesreću da su bile izložene intenzivnom i razarajućem stresu.

Stres je također važan čimbenik i kod razvoja svih ostalih mentalnih tegoba, od depresije do psihotičnih stanja. U općoj populaciji su najbrojniji pacijenti sa nekim oblikom anksioznog poremećaja, među kojima su napadaji panike najčešće uzrok za posjetu Hitnoj medicinskoj službi.

Napadaj panike nastaje naglo, bez nekog jasnog uzroka i jako je dramatičan, a čovjek je iskreno prestravljen i uvjeren da ima srčani ili moždani udar, da će izgubiti kontrolu nad sobom ili da će poludjeti. Tada mu jako lupa srce, teško diše, znoji se, zuji mu u glavi i ušima, trese se i ima osjećaj da gubi tlo pod nogama. Iako su simptomi intenzivni, ne ugrožavaju život.

Daleko dominantniji je generalizirani anksiozni poremećaj, ali kako se može javiti već u adolescenciji (ili čak ranije) sa simptomima stalne nelagode, unutarnje napetosti i konstantnom zabrinutošću, pacijenti se na to stanje čak i naviknu i sve dok ne dožive napadaj panike ili pogoršanje u vidu psihosomatskih simptoma, tek rijetko potraže stručnu pomoć.

Mnogi najprije prođu sav spektar internističke obrade i već mladi mogu sakupiti kombinaciju dijagnoza poput arterijske hipertenzije, hiperlipidemije i čak dijabetesa tip II, a zapravo je u podlozi generalizirana anksioznost. U skupinu anksioznih poremećaja ubrajamo i fobije, opsesivno kompulzivni poremećaj, te čitav niz somatoformnih poremećaja (stanja kod kojih su najizraženiji tjelesni simptomi poput bolova ili autonomnih disfunkcija), kao i hipohondriju.

Važnost sagledavanja stresa u dijagnostici i liječenju

Svakako treba dodati, da baš svaki stresni događaj ne vodi direktno u inzulinsku rezistenciju, kao i da je inzulinska rezistencija rezultat brojnih drugih uzroka, ne samo stresa.

Ali kada gledamo sveukupno metaboličko funkcioniranje pojedinca, uz metaboličke parametre jako je važno procijeniti i stupanj stresa kojemu je pacijent (neminovno) izložen, kako bi pristup liječenju bio zaista individualan i prilagođen upravo tom pacijentu za najbolje moguće rezultate.

Ukoliko želiš procijeniti stupanj svog psihološkog stresa prijavi se za pregled psihijatra.

Saznaj više